Dok trčiš na traci
i razmišljaš o meni kao o fazi,
igra ti levo oko,
zuji ti u ušima...
Ne nije panika,
već loša taktika.
Dok ćutiš o nama,
sve je dobro,
ti si u balansu,
javljaš se prosto prošireno,
neko tamo je u prolapsu,
al' nebitno,
tebi je u redu.
Dok vezuješ pertle
da izbegneš pogled,
ništa od toga ne pomaže,
u glavi sam ti lepi,
iako imaš obaveze.
Mi smo pogrešni
i neutešni dvojac,
trpimo, kotrljamo,
brojimo zvezde,
a tmurno je...
i kako ti voliš reći,
nebito je.