|
Stop! Hold on
just a minute! I’m actually happy right now and that’s only matters.
You know that
happiness waits for one thing: the right moment. A ko
umije njemu dvije, ne?! I sreća i pravi trenutak, a to je Italija i g.o. (godišnji
odmor). Couldn’t wish more. Bongiorgno, bonasera, ciao bella, grazie, dok
vežbam ispred ogledala svoj bogat italijanski vokabular, pevam sve u šesnaes’.
Naravno, uredno upakirana, jer to nije problem, au contraire, to je čist plezir. Seashopping je na vreme urađen – nekoliko kupaćih kostima, čisto za
razbijanje monotonije na plažama, a i na fotografijama, beli pamuk i lan u
raznim oblicima, trakaste sandale u flat
varijanti u bojama medalja (gold, silver,
bronze), asesoar za razne delove tela – oči, ušne resice, ručne, nožne
zglobove, širok osmeh, free spirit....mhm,
mislim da sam ready to go. SaputnicAna
me informiše da sa predznanjem kročim na željenu nam teritoriju. Vidi, bukirala sam nam vodiča na par dana,
čisto da se brže asimiliramo, ushićeno saopštava saputnicAna. Molim, kako?! Čemu sve to, pa mi se
prezivamo avantura, ne?! Ma daaaaaj, na temperaturi preko četrdesetice sa istim
tolikim procentom vlažnosti, mislim da je bolje da se domorodac preznojava
prilikom objašnjavanja pre nego ti, draga moja avanturo,objašnjava
učiteljica učeniku. Kad dvaput razmislih, treći put presekoh: Ostavljam znojenje domaćinima. It might
seems I have big ego, but I’m just really confident...and too flexible, so,
signore tourguide, you’ll unexpectably steal the show :))))
Nakon stodvadesetominutnog leta, sirene pristižu u
Sorento, a vozač previše rashlađenog vozila ume sa sirenama. Kancone u
pozadini, krivudava vožnja Napuljskim zalivom duž Tirenskog mora stvara onu
zadovoljnu mukicu u stomaku. Pristižemo u osunčani hotel utemeljen u stenama,
da se smrzneš od prirodne lepote. Recepcionar nas obaveštava da nas Enriko, naš
vodič, čeka u obližnjem kafiću Enriko. Dakle, nađimo se sa Enrikom u Enriku.
Početak go-a je obećavajuć, pomišljam.
Savesne turistkinje dolaze u dogovoreno vreme na dogovoreno
mesto. Tu zatičem un Miracolo in musica,
jer tako piše na ulazu restorana posvećenog Enriku, ali Karuzu. Nema, a
oduševljena obilazim svaki kutak restorana, saputnicAna traži Enrika, a support nam je Karuzo na gramofonu. Dok
u njišućem stavu razgledam fotografije i pokušavam da uhvatim delić Karuzovog
života, kao na informacijama železničke stanice, stiže obaveštenje – right now, you’re listening ''Torna a
Surriento'' and you’re moving your hips exactly as it needs. Naglo se ukočim,
okrećem i spoznajem da je obaveštenje upućeno meni, a da davalac istog se
približava tako da ne stižem da budem ni nervozna, ni nespretna, ni
pripremljena, osim da oči stavim u položaj najveće otvorenosti, a osmeh u
položaj najveće ukočenosti. This world is
filled with adventure, experience and, most of all, full of hope. Tako da se nadam da ću te upoznati, ne prestaje davalac obaveštenja. Ja bih
da sednem, ali plašim se da ću omašiti stolicu, pomišljam. Tako da u
vertikalnom položaju uspevam da izrazim svoje oduševljenje koncepcijom restorana.
Moj deda i Enriko su bili veliki
prijatelji. Ja pokušavam da održim to prijateljstvo i dan danas. Moje ime je DJoni....dobrodošla.
Drago mi je Džoni....Ne, ne, ne...dok si ovde moraš naučiti izgovarati meko Dž.
I tako sam smekšala. Obično pravim čvrstu vezu sa spontanošću, ali ovog
puta DJoni je imao ubetoniranu konekciju sa istom.
Dok sam ispijala svoju premijeru
Lacryima Christi počela sam intezivno
da razmišljam da li je sudbina stvar slučajnosti ili izbora. U tom me
saputnicAna prekinu, saopštivši mi dogovorene obilaske Napuljskog zaliva. Ah, da, ja sam na g.o.
Dakle, arrivederci mozak.
Amalfi, Positano, Minori, Maiori, Ravelo, Capri, sve
poslastica do poslastice. Osećala sam se kao noblica međ’ noblesom, odn. kao
napolitanka sa lešnikom i prelivom od čokolade međ’ tortom Caprese. Ushićene do tačke ključanja odlazimo do luke, gde nas čeka
ili bi trebalo da nas čeka Enriko. Kad ono, ču’š, ne samo Enriko, nego i DJoni.
Pokušavam da sakrijem zadovoljstvo, ali me živac iznad usana, koji ne prestaje da
đuska, odaje. Njih dvojica, osim što su Italijani iz istog mesta i poslovni
prijatelji su, a saradnja traje godinama. Enriko vodi grupe, a DJoni zavodi
grupe :)))) i izdaje jahtu, da ako se zaliv može doživeti i živeti (bar na
nekoliko dana) u potpunosti. I hate
routines and expected expectations but this was beeeeyooond my expectations.
Photo by Mila Panov |
Jezdili smo zalivom, a jezdili smo i ka prisnosti,
mada opet dovoljno centimetara udaljeni, da svaki detalj na licu uočimo. On,
dobro potkovan dugom istorijom zaliva i pričama sa Tirenskog mora, bio je za
koju stotinku brži od našeg vodiča, a ja se nisam bunila. Šta više, navijala
sam. Slučajno ili namerno se u pozadini čuje kako Karuzo savršeno intonira
kompozicije, a meni namerno prija. DJoni, kasnije će se ispostaviti da je to
nadimak, jer podseća na Džoni Depa iz perioda zabavljanja sa Vinonom Rajder,
sanjivih očiju, izraženih jagodica da pojača muževnost, nonšalantno, onako
nezainteresovano, a opet snimajući svaki moj pokret, mig ili grimasu,
raspaljuje po istoriji i godinama kao na kvizu. Ok, razumela sam da prisustvo
Sunca, Merkura, Marsa, Venere, a možda i još neke planete, u mojim astro
poljima su odlična kombinacija željenog i ostvarenog.
A onda nagli prelaz iz istorije
u prezent. Imaš najlepšu oblinu koju sam do sada video, progovara sa pogledom
ispod obrva. U redu, došli smo do curve i
šta dalje, pitam se. Tvoju oblinu na
obrazu kad se nasmeješ tako slatko, preseca mi misli DJoni. Istog trenutka
nameštam svoju oblinu. Reči pune šećera u slanom vazduhu u pravom trenutku. I’m a vacuumer for cute words. Neodoljivo,
nestvarno i još mnogo toga što počinje sa NE, ali DA....leto je, sunce je,
more je i ja ne skidam svoju najlepšu oblinu, jer nemam razloga za to. A i DJoni
mi ne dozvoljava.
Tih dana sve je bilo un Miracolo. Hodala sam po najfinijem
pesku posutom zlatnim prahom or Johnny sparks my imagination. Delovalo
je kao san, ali nije. Nekoliko dana me je delilo od močvare realnosti, pa sam
rešila da se prepustim i častim svoja čula. Sve je bilo odlično upakirano –
vino, mocarela, šunka, pasta, tajnovita mesta poznata samo domaćinima, a i
ponekom gostu i sve miriše na longterm
friendship ili.......samo da ne bude only
ship :). Priznajem, možda deluje previše kitnjasto, ali uzburkano more,
uzburkane blizine i daljine, uzburkani hormoni, sve buja i raste. A DJoni je
sve, samo ne predvidiv, because life that
is so predictable makes you feel pathetic.Ispoštovana bejah do kraja g.o.
So, bella,
Sorrento connects people. Pruža ruku, ljubi u obraz, uz neizbežni šapat. Sudbina je
i stvar slučajnosti i stvar izbora.
Moj izbor u tom momentu bejaše – Arrivederci DJoni.
P.S: DJonijev šapat u vidu kriptovane poruke, sa
željom za bezbednu razmenu i skladištenje informacija, upravo dekriptujem. Kao
veliki ljubitelj biciklizma, poželeo je giro
de Serbia u vreme opalog lišća, a ja se moram naći vozaču u periodima
dehidratacije kao prekopotrebno osveženje. Čekajući i iščekujući jesen.